Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Gornja Vrbova (Blaževića Dol)

Na uskom prostoru u okolici Vrbove, koji se proteže uz potok Maglaj od južnih padina Požeške gore do rijeke Save, tijekom srednjega vijeka oblikovala su se čak tri feudalna posjeda (Bösendorfer, 1994., str. 126–127; Đurić i Feletar, 2002., str. 180).

Dok se na brdovitom dijelu toga prostora uz gornji tok potoka Maglaj smjestio posjed utvrde Vrbove,22 na kontaktu nizine i prigorja uz srednji tok Maglaja razvili su se posjedi Donja Vrbova bliže Savi te Gornja Vrbova u prigorju Požeškog gorja, čije se utvrđeno sjedište nalazilo u utvrdi nepoznata imena, na lokalitetu Bubanj nedaleko sjevernog ulaza u selo Blaževića Dol.

Prvi poznati gospodar Gornje Vrbove bila je hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, koja je ovaj posjed darovala 1282. godine donjovrbovskom gospodaru knezu Benediktu (Benku), sinu Ivanke, u zamjenu za njegov posjed Podgorje i naknadu od 200 maraka (CD 6, 1908., str. 421–422). Sudeći prema velikoj odšteti koju je Benedikt morao dati za novi posjed, to je morao biti gospodarski značajno razvijeno imanje. Kasnije se kao gospodari većih dijelova oba posjeda spominje plemićka obitelj Vrbovski (de orbona), koja je plemićki pridjevak dobila, kao i susjedni Csákovi, prema nazivu svog posjeda. Prema Juraju Ćuku, bili su potomci Petra od Požege te rođaci gospodara susjednog posjeda Tvrdić (Ćuk, 1924., str. 72–74). Sudeći prema brojnim ispravama XIV. st., ovaj posjed sastojao se od većega kompaktnog imanja u okolici današnjega Blaževića Dola te niza raštrkanih i međusobno odvojenih imanja na prostoru južno od njega u srednjem toku potoka Maglaj. Stoga ne čudi da su Vrbovski, poput brojnih drugih plemenitih obitelji, težili njegovome okrupnjavanju i objedinjavanju te shodno takvoj politici, tijekom XIV. st. mijenjali svoja imanja i sela na području posjeda Donje Vrbove s imanjima i posjedima u okolici Gornje Vrbove.

No, na području posjeda Gornje i Donje Vrbove imanja su imali i pripadnici dubovačke (vrbovske) grane roda Csák, tako da je po njihovom izumiruću Bekefiji Velički pokrenuli pred sudom kraljevske kurije 1356. spor oko tih posjeda, koji je završio sporazumom s Vrbovskim, odnosno zamjenom imanja (CD 15, 1934., str. 48–52). Bekefiji Velički su Vrboskima prepustili sela Roholch i Topolovec (zapadno od utvrde Gornja Vrbova), a ovi Veličikima svoje udjele u posjedima Vrbova,23 tvrdić i Diminić. Još 1455. spominju se u ispravama kao vlasnici Vrbovski, no već 1498. Vrbova je u posjedu Iločkih (Engel, 2001.; Marković, 2002., str. 388–389). S obzirom da su Iločki baštinili većinu posjeda Gorjanskih nakon smrti Joba, posljednjeg člana ove značajne obitelji, vrlo je izgledno da je i Gornja Vrbova između 1455. i 1482. na nepoznati način prešla u posjed Gorjanskih, a poslije izumrća Iločkih 1524. u ruke Ladislava de Moréa de Chula.

Iako je Szabo u svojim istraživanjima sjedište posjeda Donje Vrbove locirao u današnjoj Vrbovi (Szabo, 1912., str. 126), a Marković nešto južnije od nje (Marković, 2002., str. 387–389), stvarno središte posjeda Gornja Vrbova nalazilo se sjevernije od suvrmene Vrbove u smjeru južnih padina Požeškoga gorja (Katzenschlaeger, Biller i Offner, 1870.; Katzenschlaeger, 1895–96.)24 te se nedaleko od sjevernoga ulaza u selo Blaževića Dol nalaze skromni ostaci utvrde.

Ostaci se nalaze na lokalitetu Bubanj na hrptu dugačkoga rebra Vrbovačkoga brda. Gradište se uzdiže nekih četrdesetak metara iznad desne zapadne obale potoka Maglaj. Riječ je o visinskoj utvrdi, koja se sastoji od dva zemljana uzvišenja uzdignuta 4 do 5 m nad okolnim terenom i međusobno razdvojena obrambenim jarkom. Čitavi lokalitet s južne i zapadne strane zatvara plitki obrambeni jarak s nasipom, dok s istočne strane njegova gradnja nije bila potrebna jer se padine rebra relativno strmo obaraju prema koritu potoka Maglaj. Dok je južno uzvišenje blago konusnoga ovalnog tlocrtnog oblika dimenzija 100 x 40 m, dotle je sjeverno uzvišenje oblikovano u obliku izduženog trapeza u današnjoj konfiguraciji terena prislonjeno uz hrbat brijega u nastavku. S obzirom na nedostatak čvrstih materijala na lokalitetu, poput lomljena kamena ili opeke, koji bi sugerirali postojanje zidanih bedema, vrlo je izgledno da su obrambene instalacije ove utvrde bile izrađene kombinacijom zemljanih nasipa i palisade. Ulaz u kompleks mogao se nalaziti na njegovoj sjevernoj strani, a danas mu se pristupa dugačkom stazom, koja se kod posljednjih kuća Blažević Dola uspinje hrptom rebra te mimoilazi zemljana uzvišenja sa zapadne strane do pretpostavljenoga ulaza u čitavi kompleks. Neposredno uz njega sa zapadne strane nalazi se područje oranica u kartama upisano toponimom Kućišta, koji sugerira smještaj srednjovjekovnoga podgrađa ove utvrde, a koje se u dokumentima spominje 1259. najprije kao villa Vrba, a 1500. kao oppidum orbowa (Bősendorfer, 1994., str. 126).

Kao što je slučaj s većinom utvrda na promatranom području, niti se za ovu utvrdu bez arheoloških istraživanja ne može pouzdano utvrditi vrijeme gradnje. Iako je izgledno da su je u vrijeme okrupnjavanja i koncentracije svog posjeda u okolici Blažević Dola i zapadno od njega podigli plemići od Vrbove tijekom druge polovine XIV. st, na žalost, na ovom stupnju istraženosti lokaliteta to se ne može dokazati, ali ni u potpunosti odbaciti.

Izvor: Nenad Milčić - Krešimir Regan - SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE POŽEŠKE GORE I NJEZINA NIZINSKOG POSAVSKOG SLIVA